Mehmed Spaho

Mehmed Spaho (Sarajevo, 13. ožujka 1883. - Beograd, 29. lipnja 1939.), bosanskohercegovački muslimanski političar, vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije u Kraljevini Jugoslaviji.

Životopis

Rođen je u Sarajevu 1883. godine u obitelji intelektualaca. Njegova se obitelj smatrala imućnom, ali i otvorenijom u odnosu na mnoge druge sarajevske muslimanske obitelji. Otac je bio vrsni znalac šerijatskog prava i svojevremeno je službovao u Kairu, Damasku, Sofiji i Jajcu kao kadija odnosno sudac osmansko-šerijatskog prava.

Mehmed je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu (1902.), a Pravni fakultet u Beču (1906). Doktorski ispit je položio 1907., a 1908. je i službeno dobio naslov doktora pravnih znanosti. Od 1906. do 1908. bio je sudski prislušnik, a od 1910. godine odvjetnik pripravnik. Kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog tajnika. Na tom položaju je ostao do stupanja u politički život.

Njegov politički život počinje učlanjivanjem u Muslimansku Narodnu Organizaciju. MNO je bila prva bošnjačka politička stranka u doba Austro-Ugarske. Nakon sloma Austro-Ugarske 1918.godine postao je član tijela nazvanog Narodno Vijeće BiH, koje je glasalo za udruživanje sa Hrvatskom, Slovenijom, Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u jedinstvenu državu. Iako tek nakon članstva u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji 1923. postaje istinski vođa bosanskih muslimana, u tome je pokazivao izniman politički talent.

Jugoslavenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem lokalnih političkih organizacija bosanskih muslimana u veljači 1919. godine. Imala je i svoj političko-informativni list - "Vrijeme". Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS raspisanim u studenom 1920. u BiH osvojila najveći broj glasova i 24 mandata.

Spaho je također jedan od dva priznata zastupnika Jugoslavenske muslimanske organizacije među 11 muslimana od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslavenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta. On je bio i prvi bosanski musliman u vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etničko-vjerskom stavu: Hrvat dr. Tugomir Alaupović bio je ministar vjera, a Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja.

1919. je obnašao dužnost ministra industrije i trgovine u prvoj vladi Kraljevine SHS. Na izborima za Konstituantu izabran je za narodnog poslanika u tuzlanskom i sarajevskom okrugu. Ministar je trgovine i industrije u vladi Nikole Pašića 1921. godine.

Poslije izbora 1923. godine i razlaza JMO stranke sa vođom Ibrahimom Maglajlićem JMNO-a, frakcije JMO koju je Spaho porazio, postaje istinski vođa Bošnjaka. Dalje postaje ministra financija je u vladi Ljube Davidovića, 1924. godine. U vladi Velje Vukičevića 1927. godine ministar je trgovine i industrije. U tom resoru s kratkim prekidom ostaje do 1929. godine.

📷Nadgrobni spomenik u Sarajevu

Zajedno sa grupom opozicijskih stranaka 1932. godine, on izdaje svoje "punktacije" te kao i brojni BiH političari prolazi kroz zatvor. Osnivanjem Jugoslavenske radikalne zajednice i padom Petra Živkovića 1935. godine ulazi u vladu Milana Stojadinovića kao ministar prometa.

Ministar je prometa i u vladi narodnog sporazuma Dragiše Cvetkovića 1938. godine. Jedinstveno je njegovo držanje po pitanju podjele Bosne sporazumom Cvetković-Maček. Kao vođa i središte bosanske političke akcije, Spaho je osjećao svu pogubnost i opasnost sporazuma. Spaho je bio svjestan da bi podjela Bosne značila i kraj bosanskih Muslimana, a ne samo Bosne. No po nalogu Dvora sporazum se morao postići, te srpsko-hrvatski problem riješiti. Vlada je o tome trebala biti jedinstvena, a Spaho se odlučno protivio. U tome nije bio usamljen, jer je njegov ured u Beogradu postao središte bosanske političke akcije i Spaho je mobilizirao značajan broj političara koji su podupirali njegove argumente. Dr. Mehmed Spaho je 29. lipnja 1939. godine nađen mrtav u apartmanu jednog beogradskog hotela. Špekulacije o naravi njegove smrti još uvijek ostaju otvorene.

Jugoslavenska muslimanska organizacija

Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) nastaje ujedinjenjem muslimanskih lokalnih političkih organizacija u veljači 1919. godine. Imala je i svoj političko-informativni list - Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS raspisanim u studenom 1920. u BiH osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji član zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom u ožujku 1921., dobija novi ministarski resor - industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila član 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u povijesti prepoznat kao "turski paragraf", a kojim se, zapravo, određuje da BiH tada "ostaje u postojećim granicama". Tijekom 1923. JMO se raspada na dva krila, Mehmed Spaho ostaje u jednom (JMO), a Ibrahim Maglajlić u drugom (JMNO).

Istaknuti članovi JMO

Mehmed Spaho

Ibrahim Maglajlić

Ibrahim Pjanić

Sporazum Cvetković – Maček i djelovanje Mehmeda Spahe u cilju sprječavanja komadanja Bosne i Hercegovine

Dolaskom na čelo vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković od namjesnika kneza Pavla Karađorđevića dobija osnovni zadatak – konačno riješiti tzv. hrvatsko pitanje. Deklaracijom od 10. marta 1939. godine Cvetkovićeva vlada je napustila politiku integralnog jugoslavenstva i pristupila preustroju zemlje, u prvom redu otvaranju hrvatskog pitanja. Već krajem aprila, poslije nekoliko sastanaka Dragiše Cvetkovića i glavne figure hrvatske politike Vladka Mačeka, učinjeni su odlučujući koraci u donošenju konačnog dogovora. Kako se u “prvoj rudni” nije moglo doći do sporazuma o podjeli Bosne i Hercegovine i Vojvodine sa Sremom, pregovori su zapali u krizu, ali se pregovarački proces ne prekida. U nastavku pregovora, do dana 26. avgusta 1939. godine kada je potpisan, biti će usvojeni svi predloženi aranžmani. Time je formirana Banovina Hrvatska spajanjem Savske i Primorske banovine sa dodatkom 13 bosanskohercegovačkih srezova: Dervente, Gradačca, Travnika, Fojnice, Brčkog, Bugojna, Prozora, Duvna, Livna, Mostara, Konjica, Ljubuškog i Stoca. Uz navedene bosanskohercegovačke gradove priključeni su i Dubrovnik, Šid i Ilok. Time je BiH, nakon podjele Kraljevine Jugoslavije na banovine 1929. godine još jednom podjeljena na račun Hrvata.

Reklama

Iako su pregovori odvijani u strogoj tajnosti, javnost u zemlji je bila jako uzburkana. Ne želeći da ga išta koči, Cvetković u pregovore nije uključio niti jednog ministra iz svoje vlade, pa tako i bosanskohercegovačkog političara Mehmeda Spahu koji je bio veliki borac za cjelovitu BiH i njezin autonomni status unutar monarhističke Jugoslavije. Mehmed Spaho je još od ulaska u Jugoslavensku radikalnu zajednicu 1936. godine bio kritikovan od strane muslimanskih (bošnjačkih) političara. Ovakvo stanje su vješto iskoristili predstavnici druge bošnjačke stranke, prohrvatski orijentisane, “Muslimanske organizacije” Hakije Hadžića i Ademage Mešića koji su smatrali da će Vladko Maček biti blagonaklon prema njima. Ipak, on je vodio poprilično dvoličnu politiku i ignorisao ih. Početkom aprila 1939. godine u Sarajevu su predstavnici MO usvojili rezoluciju u kojoj “pod zajedničkim vodstvom Dr. Vladka Mačeka” traže preuređenje BiH “u njezinim historijskim granicama, cijelim i neokrnjenim”. Maček je naravno zbog svojih teritorijalnih aspiracija ignorisao ne samo Mehmeda Spahu nego i Hadžića i Mešića. Sa druge strane Spaho je iskreno podržavao rješenje pitanja smatrajući da će se time srediti prilike u zemlji, ali i da će se naći prihvatljivo rješenje za Bosnu. Zbog toga ne čudi njegova neodlučnost i suzdržanost od bilo kakve javne reakcije i rezultata pregovora. Kao iskusan političar brzo je spoznao da bi u slučaju otvorenog odbijanja sporazuma bio ne samo politički marginalizovan već i označen kao “državni protivnik” čime bi bio uklonjen iz vlade i ne bi mogao učestvovati u pregovorima.

Za bolje razumijevanje njegove pozicije tokom srpsko – hrvatskih pregovora značajne su dvije njegove posjete Sloveniji. Pregovori na prvoj sjednici održanoj 16. aprila 1939. godine zapeli su upravo kada je bilo u pitanju razgraničenje na prostoru BiH. Brojni tadašnji mediji su izvještavali o veoma zategnutim odnosima i protivljenju Mehmeda Spahe. U izvještaju banske uprave Drinske banovine je stajalo da “Srbi u Bosni žele sporazum sa Hrvatima, čak i po cijenu sitnijih ustupaka na bazi reciprociteta. Srbi su apsolutno svjesni da je razgraničenje prema Hrvatima izvjesno, jer ipak je bolje i to nego eventualna autonomija BiH koju traži Spaho i muslimani! Srbi su oštro protiv autonomije jer bi bili majorizirani u BiH od strane muslimana i Hrvata, jer treba znati da je Bosna i po političkom i po istorijskom i po etnografskom osnovu srpska pokrajina”. Mjesec dana kasnije, u drugoj polovini maja 1939. godine Spaho se ponovo našao u Sloveniji gdje je daleko od očiju javnosti Cvetković “nastojao okončati pregovarački proces”. Razlog posjete je bilo otvaranje pruge Černomelj – Vrbosko, kojim je Slovenija povezana sa Jadranskim morem. Predstavljajući svoj narod Spaho je za beogradsku politiku izjavio: “Odlučni smo da rešimo mnoga pitanja, naročito pitanje koje je danas najaktuelnije, a to je hrvatsko pitanje”. Ovo je ujedno bila Spahina prva i posljednja izjava u vezi pregovora Cvetković – Maček jer će ga ubrzo, 29. juna 1939. godine zateći iznenadna smrt u Beogradu.

Obzirom da je Spaho samo jednom javno istupio u vezi sporazuma, postoje tek izvjesni memoarski i publicistički tekstovi o njegovom držanju tih dana. U jednom svom zapisu Dragiša Cvetković navodi: “Spaho izražava bojazan o nagoveštenom teritorijalnom zaokruživanju ‘hrvatskog nacionalnog korpusa’, a podelu Bosne smatra ‘smrtnim udarcem za muslimane”. Prije iznenadne smrti, svojim najbližim saradnicima je rekao kako će “i dalje nastaviti borbu i da ni u kom slučaju neće dozvoliti da Kraljevsko namjesništvo donese jednu odluku koja nije po volji muslimana”. Spahin stav potvrdio je i patrijarh Gavrilo Dožić, koji je na toj dužnosti bio 1938. godine. U svojim memoarima, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ovaj velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve sa simpatijama piše o Mehmedu Spahi. U vezi sa rješavanjem hrvatskog pitanja Spaho mu je govorio da “niko od nas nije protiv toga (tj. Sporazuma), ali mi Muslimani ne možemo dozvoliti da se ni u kom slučaju Bosna cepa. Ne želimo da budemo ni Srbi, ni Hrvati, nego da ostanemo kao što sam rekao, jedna politička organizacija sa verskim obeležjem”. Pored navedenih zapisa o Spahinom protivljenju podjele BiH, postoje i historijski pregledi i sinteze koje potvrđuju tezu. Tako se, na primjer, u knjizi grupe autora “Istorija Jugoslavije” iz 1972. godine navodi kako je Spaho protestovao i kod princa Pavla, za kojeg je smatrao da mu je prijateljski naklonjen. Noel Malcom u knjizi “Povijest Bosne”, karakteriše Spahu kao političara “koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u međuaratnom razdoblju politički utjecaj nerazmjerno veći od njihove brojčane snage”, konstantujući da on ipak nije mogao spriječiti komadanje BiH. I Mustafa Imamović u knjizi “Historija Bošnjaka”, piše kako je Spaho upozorio Cvetkovića da se u tim pregovorima “ne čini koncesija na račun BiH”.